Duga je 48 kilometara, ima 36 zavoja i penje se do 2500 metara.
Prirodne ljepote često ostaju nedostižne ako ne odvojimo vrijeme i trud za njihovo otkrivanje.
Međutim, ponekad je dovoljno samo malo više vožnje i otvoren um da bismo doživjeli nešto zaista posebno.
Jedan od takvih primjera je austrijska cesta Grossglockner, koja svojim pejzažima izaziva divljenje i ostavlja bez daha svakoga tko je prođe.
Ova visokoalpska cesta, otvorena još od 1935. godine, danas je sigurna, široka i dostupna tokom gotovo cijele godine.
Uz nju je razvijena bogata turistička ponuda, uključujući smještaj, muzeje i vidikovce, što je čini idealnim odredištem za sve generacije. Vožnja ovom cestom ostavlja poseban dojam, a njeni pejzaži i doživljaji ostaju urezani u sjećanje svakome tko je ima priliku proći.
Dugačka je 48 kilometara i prostire se kroz 36 zavoja, od kojih svaki pruža jedinstvene vizure i užitke u vožnji. Najviša tačka na cesti je Edelweissspitze na 2500 metara nadmorske visine, a cesta povezuje mjesta Bruck u Salzburškom području s Heiligenblutom u Koruškoj.
Tokom prolaska cestom, posjetioci mogu zaviriti u najveći austrijski nacionalni park Hohe Tauern, koji prostire na površini od 1800 kvadratnih kilometara i obuhvata regije Salzburga, Koruške i Tirol.
Jedan od najvažnijih punktova na putu je Kaisers-Franz-Josefs-Höhe, na visini od 2369 metara, gdje se pruža predivan pogled na najvišu austrijsku planinu, Grossglockner, visok 3798 metara, te ledenjak Pasterze, smješten odmah ispod nje. Nažalost, ledenjak se svakako smanjuje svakogodišnje, za otprilike 50 metara, te je njegov obujam od 1851. godine do danas prepolovljen.
Ideja o izgradnji ove ceste potekla je od inženjera Franza Wallacka i guvernera Salzburga Franza Rehrla, koji su projekt podržali i prvi se provozali njome nakon završetka gradnje. U početku je, 1924. godine, ideja bila ismijavana, jer je tada bilo vrlo malo automobila i motora, a ekonomija Austrije bila je u teškom stanju. Međutim, s vremenom je projekt postao iznimno uspješan i popularan, privlačeći stotine hiljada posjetilaca svake godine. Danas je cesta otvorena od kraja aprila do početka novembra. Nije uvijek bilo tako. U počecima, 1936. i 1937. godine 350 muškaraca lopatama je odstranjivalo snijeg s ceste kako bi prohodnim održali barem jedan trak. Njome se tada moglo prometovati svega 132 dana godišnje. Posjet je u današnje vrijeme više nego moguć, a izletničke pakete s tom alpskom cestom kao krajnjim odredištem nude čak i turističke agencije.
Vožnja ovom cestom pruža nezaboravne prizore i doživljaje, a njena ljepota često je korištena kao kulisa u filmovima, muzičkim spotovima i sportskim događajima poput biciklističke utrke Giro d’Italia. Ova cesta je simbol ljepote i snage prirode, te mjesto gdje se susreću avanturisti, ljubitelji prirode i fotografi, piše Putni Kofer.
Ako planirate posjetiti ovu prelijepu destinaciju, važno je napomenuti da je cijena dnevne karte za vozila 46,50 eura, dok je za električne i automobile na plin malo niža. Prava je bajka za svakoga ko voli prirodu i nezaboravne krajolike.
Izvor: tuzlanski.ba
